Koncept zelene infrastrukture
Zelena infrastruktura (Green infrastructure – IG) definirana je kao strateški planirana mreža visokokvalitetnih prirodnih i poluprirodnih područja s drugim ekološkim značajkama, koja je dizajnirana i kojom se upravlja za pružanje širokog spektra usluga ekosustava. Uključuje zelene površine (ili plave ako je riječ o vodenim ekosustavima) i druge fizičke značajke u kopnenim (uključujući obalna) i morskim područjima. Na kopnu je zelena infrastruktura prisutna u ruralnim i urbanim sredinama.
Zelena infrastruktura koncept je u nastajanju u mnogim europskim regijama gdje se novi načini očuvanja biološke raznolikosti i zaštite ekosustava kombiniraju s drugim ciljevima korištenja zemljišta, kao što su poljoprivreda, šumarstvo, rekreacija, ublažavanje i prilagodba klimatskim promjenama itd. Primjeri inovativnih pristupa učinkovitih primjena zelene infrastrukture na lokalnoj i regionalnoj razini već postoji, posebice u smislu metodologija, alata, procesa, upravljanja i implementacija rješenja zelene infrastrukture u širim kontekstima.
Zelena infrastruktura i urbani gradovi
Na lokalnoj i regionalnoj razini rješenja zelene infrastrukture mogu značajno doprinijeti provedbi regionalnih politika gdje se svi ili neki od ciljeva mogu postići mjerama temeljenim na prirodi. Na primjer, integriranje zelene infrastrukture u prometni sektor pomaže minimiziranju fragmentacije prirodnih mreža, očuvanju staništa i smanjenju razine buke. Prednosti nadilaze bioraznolikost jer takva rješenja imaju pozitivan utjecaj na regionalna gospodarstva, javno zdravlje i otpornost prometnih sustava. U sektoru voda, integriranje aspekata zelene infrastrukture u upravljanje vodama i riječnim slivovima ima potencijal značajno doprinijeti poboljšanju ili očuvanju vode.
Zelena infrastrukturna rješenja posebno su relevantna u urbanim sredinama. Primjerice, poticanje ugradnje zelenih infrastrukturnih značajki u građevinski sektor pridonijet će smanjenju potrošnje energije u zgradama. Urbani parkovi i ulice obrubljene drvećem smanjuju ukupnu potražnju za energijom u nekom području i ublažuju učinak „urbana toplinskog otoka“. Osim toga, elementi zelene infrastrukture donose zdravstvene prednosti, pomažu u borbi protiv socijalne isključenosti i izolacije te pružaju privlačna mjesta za život i rad.
Prednosti zelene infrastrukture
Jedna od ključnih atrakcija GI je njegova multifunkcionalnost, odnosno sposobnost obavljanja više funkcija i pružanja više pogodnosti na istom prostornom području. Te funkcije mogu biti ekološke, kao što je očuvanje biološke raznolikosti ili prilagodba klimatskim promjenama, društvene, kao što je prikupljanje vode i odvodnja ili zelene površine, i ekonomske, kao što je opskrba radnim mjestima i podizanje cijena nekretnina.
Dobar primjer ove multifunkcionalnosti daje urbani primjer zelenog krova, koji smanjuje otjecanje oborinske vode i opterećenje vode onečišćujućim tvarima, a istovremeno smanjuje urbani toplinski učinak, poboljšava izolaciju zgrade i osigurava stanište za razne vrste. Multifunkcionalnost GI je ono što ga izdvaja od većine njegovih ‘sivih’ inačica, koji su obično dizajnirani za obavljanje jedne funkcije, poput transporta ili odvodnje, bez doprinosa širem okolišnom, društvenom i gospodarskom kontekstu.
Zelena infrastruktura stoga može biti vrlo vrijedan politički alat za promicanje održivog razvoja i pametnog rasta ispunjavanjem višestrukih ciljeva i rješavanjem različitih zahtjeva i pritisaka.
Politike Europske unije i trenutna praksa za provedbu geografske oznake, jedan je od najučinkovitijih načina izgradnje zelene infrastrukture i prostornog planiranja. Politike koje usvajaju pristup prostornom planiranju mogu poboljšati prostorne interakcije na velikom zemljopisnom području, to jest, na lokalnoj i regionalnoj razini. Prostorno planiranje podrazumijeva okupljanje različitih sektora kako bi se na integriran i kooperativan način odlučivalo o prioritetima korištenja zemljišta. Značajne inicijative EU-a imaju specifične primarne ciljeve, uključujući:
(1) poboljšati, očuvati i obnoviti biološku raznolikost, između ostalog, povećanjem prostorne i funkcionalne povezanosti između prirodnih i poluprirodnih područja te poboljšanjem propusnosti krajolika i ublažavanjem fragmentacije;
(2) održavati, ojačati i, gdje je primjereno, obnoviti dobro funkcioniranje ekosustava, kako bi se osiguralo pružanje višestrukih ekosustava i kulturnih usluga;
(3) ublažiti i prilagoditi se klimatskim promjenama, povećati otpornost i smanjiti osjetljivost na rizike od prirodnih katastrofa – poplave, nedostatak vode i suše, obalna erozija, šumski požari, klizišta i lavine – kao i urbani toplinski otoci;
(4) pridonijeti zdravom životu, boljim mjestima za život, pružanju otvorenih prostora i mogućnosti za rekreaciju, povećanju urbanih i ruralnih veza, doprinosu održivim prometnim sustavima i jačanju osjećaja zajedništva; te
(5) poboljšati društvenu i kulturnu vezu s prirodom i biološkom raznolikošću, priznati i povećati ekonomsku vrijednost usluga ekosustava te stvoriti poticaje za lokalne dionike i zajednicu da ih isporuče.
Razumijevanje zelene infrastrukture
Zbog svoje multifunkcionalnosti, ne postoji jedna znanost ili disciplina odgovorna za zelenu infrastrukturu. GI se oslanja na teorije i prakse brojnih znanstvenih i urbanističkih struka, kao što su konzervatorska biologija, krajobrazna ekologija, urbano i regionalno planiranje, geografska analiza, informacijski sustavi i ekonomisti. Najbliža integrativna znanstvena disciplina odgovorna za njezin razvoj je ‘planiranje krajolika’. Integrirano prostorno planiranje može, na primjer, usmjeriti budući razvoj infrastrukture dalje od osjetljivih mjesta i pomoći u smanjenju rizika od daljnjeg gubitka i fragmentacije staništa.
Budući da GI ima korijene u nekoliko disciplina, njegova evaluacija će to morati i odražavati. Istraživanje GI se također mora prilagoditi različitim prostornim razmjerima jer se njegova primjena može kretati od pojedinačnih zgrada do četvrti i gradova do cijelih regija. Potrebni su alati koji istovremeno mogu optimizirati koristi za vrijednost bioraznolikosti, ljudsku dobrobit i gospodarski učinak, te potičemo njihov razvoj i korištenje u planiranju budućih obrazaca ljudskog naselja.
Autor:
Savjetnik za europske politike i projekte zaštite okoliša i održivog razvoja
