Tri godine kasnimo u prenošenju odredbi Direktive o energiji iz obnovljivih izvora

Cilj Direktive je proizvoditi najmanje 32 posto energije iz obnovljivih izvora do 2030. godine

 

Usklađenost nacionalnih propisa s pravom EU zahtjevan je i složen proces jer u domaće zakonodavstvo treba uklopiti odredbe donesene na razini Europske unije. O odredbama EU odluku donose zastupnici u EU parlamentu, zato je njihov odabir jako važan. Stoga, kad biramo zastupnike u EU parlament trebamo voditi računa da je njihov posao donošenje propisa kojima će se mijenjati život kod nas, u svakom selu i najmanjem mjestu, a ne tamo negdje u Bruxellesu. Promjena propisa je uvijek dugotrajan postupak, a da bi se natjeralo države da uistinu usklade vlastito zakonodavstvo koriste se razni oblici pritisaka kao što su opomene, ali, u konačnici, i pokreću se postupci pred Sudom Europske unije.

Kako bi se građanima i poduzećima pomoglo da u potpunosti iskoriste prednosti EU-a, Komisija je u stalnom dijalogu s državama članicama kako bi osigurala usklađenost s pravom EU-a i pokrenula postupke zbog povrede prava protiv država članica u slučaju neusklađenosti s pravilima EU-a. Komisija je nedavno donijela paket odluka koji uključuje 36 službenih opomena i 23 obrazložena mišljenja. Komisija je odlučila  uputiti i tri predmeta Sudu Europske unije. Naposljetku, Komisija je odlučila zaključiti 74 predmeta u kojima su predmetne države članice, u suradnji s Komisijom, okončale povredu i osigurale usklađenost s pravom EU-a. Između raznih postupaka koji su se vodili je i postupak kojim se nastoji utjecati na Hrvatsku da u potpunosti prenese uvjete Direktive o energiji iz obnovljivih izvora.

Europska komisija uputila je dodatno obrazloženo mišljenje Hrvatskoj jer nije u potpunosti prenijela pravila EU-a o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora utvrđena u Direktivi 2018/2001. Ova Direktiva sadrži pravni okvir za razvoj energije iz obnovljivih izvora u EU-u. Njome se utvrđuje obvezujući cilj na razini EU-a za 2030. od najmanje 32 posto energije iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto potrošnji energije u Uniji, kao i posebni ciljevi za sektore grijanja, hlađenja i prometa. Direktivom se olakšava i sudjelovanje građana u prelasku na čistu energiju. Rok za prenošenje Direktive u nacionalno zakonodavstvo istekao je prije tri godine, 30. lipnja 2021. godine. Budući da Hrvatska nije ispunila svoju obavezu, Komisija je u srpnju 2021. godine Hrvatskoj poslala službenu opomenu, a u svibnju 2022. obrazloženo mišljenje. Komisija je u veljači 2023. odlučila uputiti predmet protiv Hrvatske Sudu Europske unije zbog neprenošenja Direktive, posebno zato što nije dostavila korelacijsku tablicu ili dokument s objašnjenjima u kojem se navodi gdje je zemlja prenijela svaku odredbu. Hrvatska je potom poslala korelacijsku tablicu pa je Komisija odlučila obustaviti postupak pred Sudom. No, nakon procjene tablice Komisija je zaključila da prenošenje Direktive još nije dovršeno. Stoga je Komisija odlučila uputiti dodatno obrazloženo mišljenje Hrvatskoj koja ima dva mjeseca da odgovori i poduzme potrebne mjere. U protivnom Komisija može odlučiti uputiti predmet Sudu Europske unije.

Što nalaže Direktiva o energiji iz obnovljivih izvora

U Direktivi se, između ostalog, navodi da je u skladu s člankom 194. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), promicanje obnovljivih oblika energije jedan je od ciljeva energetske politike Unije. Taj se cilj nastoji postići ovom Direktivom. Povećana uporaba energije iz obnovljivih izvora ili „obnovljive energije” važan je dio paketa mjera potrebnih za smanjenje emisija stakleničkih plinova i ispunjavanje obveze Unije iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama iz 2015., koji je uslijedio nakon 21. konferencije stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama dokumenta znanog kao „Pariški sporazum”, i iz okvira Unije za energetsku i klimatsku politiku do 2030. godine. To uključuje obvezujući cilj Unije za smanjenjem emisija stakleničkih plinova za najmanje 40 posto ispod razina iz 1990. do 2030. Obvezujući cilj Unije u pogledu obnovljive energije za 2030. i doprinosi država članica tom cilju, uključujući njihove osnovne udjele u odnosu na njihove nacionalne opće ciljeve za 2020., neki su od elemenata koji imaju sveobuhvatan značaj za energetsku i okolišnu politiku Unije. Ostali takvi elementi sadržani su u okviru predviđenom ovom Direktivom, na primjer, za razvoj grijanja i hlađenja iz obnovljivih izvora te razvoj obnovljivih goriva namijenjenih uporabi u prometu.

Povećana uporaba energije iz obnovljivih izvora ima i ključnu ulogu u promicanju sigurnosti opskrbe energijom, održive energije po pristupačnim cijenama, tehnološkog razvoja i inovacija te tehnološkog i industrijskog vodstva, osiguravajući pritom okolišne, društvene i zdravstvene koristi te važne mogućnosti za zapošljavanje i regionalni razvoj, ponajprije u ruralnim i udaljenim područjima, u regijama ili područjima s niskom gustoćom naseljenosti ili u kojima se odvija djelomična deindustrijalizacija.

EU parlament ambiciozniji od Komisije

Konkretno, smanjenje potrošnje energije, sve veća tehnološka poboljšanja, poticaji za korištenje javnim prijevozom i njegovo širenje, primjena energetski učinkovitih tehnologija i promicanje uporabe obnovljive energije u sektoru električne energije, sektoru grijanja i hlađenja te u sektoru prometa, zajedno s mjerama energetske učinkovitosti, učinkovita su sredstva za smanjenje emisija stakleničkih plinova u Uniji i energetske ovisnosti Unije.

Komunikacijom Komisije od 22. siječnja 2014. pod naslovom „Okvir za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030.” uspostavljen je okvir za buduću energetsku i klimatsku politiku Unije te se promicalo zajedničko mišljenje o tome kako će se te politike razvijati nakon 2020. godine. Komisija je predložila da bi cilj Unije za 2030. u pogledu udjela energije iz obnovljivih izvora potrošene u Uniji trebao iznositi barem 27 posto, a Europsko vijeće potvrdilo je taj prijedlog u svojim zaključcima od 23. i 24. listopada 2014., što znači da bi države članice trebale moći odrediti i ambicioznije vlastite nacionalne ciljeve kako bi ostvarile i nadmašile svoje planirane doprinose cilju Unije za 2030. godine.

U svojim rezolucijama od 5. veljače 2014. pod naslovom „Okvir klimatske i energetske politike do 2030.” i od 23. lipnja 2016. pod naslovom „Izvješće o napretku u području obnovljive energije” Europski parlament je otišao korak dalje od prijedloga Komisije i zaključaka Europskog vijeća, ističući da je u svjetlu Pariškog sporazuma i najnovijih smanjenja troškova obnovljive tehnologije poželjno biti puno ambiciozniji.

U obzir bi stoga trebalo uzeti ambiciju utvrđenu Pariškim sporazumom kao i tehnološki razvoj, uključujući niže troškove ulaganja u obnovljivu energiju.

Stoga je primjereno utvrditi obvezujući cilj Unije za udjel od barem 32 posto obnovljive energije. Nadalje, Komisija bi trebala procijeniti bi li taj cilj trebalo povećati u svjetlu znatnih smanjenja troškova proizvodnje obnovljive energije, međunarodnih obveza Unije u pogledu dekarbonizacije ili u slučaju znatnog smanjenja potrošnje energije u Uniji. Države članice trebale bi utvrditi svoj doprinos postizanju tog cilja u okviru svojih integriranih nacionalnih energetskih i klimatskih planova putem procesa upravljanja utvrđenog u Uredbi (EU) 2018/1999.

Određivanjem obvezujućeg cilja Unije za obnovljivu energiju do 2030. nastavilo bi se poticati razvoj tehnologije za proizvodnju obnovljive energije i pružila bi se sigurnost ulagačima. Cilj određen na razini Unije omogućio bi veću fleksibilnost državama članicama pri postizanju njihovih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova na troškovno najučinkovitiji način u skladu s njihovim posebnostima, kombinacijama izvora energije i mogućnostima za proizvodnju obnovljive energije.

Nacionalni ciljevi i obaveze Direktive

Kako bi se osigurala konsolidacija rezultata postignutih u skladu s Direktivom 2009/28/EZ, nacionalni ciljevi određeni za 2020. trebali bi činiti minimalni doprinos država članica za novi okvir do 2030. godine. Nacionalni udio obnovljive energije ni u kojim okolnostima ne bi smio biti manji od tog doprinosa. U slučaju da jest, relevantna država članica trebala bi poduzeti prikladne mjere utvrđene u Uredbi (EU) 2018/1999 kako bi se taj osnovni udio ponovo dosegao. Ako država članica ne održi svoj osnovni udio kroz razdoblje od 12 mjeseci, trebala bi u roku od 12 mjeseci od proteka tog razdoblja poduzeti dodatne mjere kako bi ponovo dosegla taj osnovni udio. Ako je država članica učinkovito poduzela takve dodatne mjere i ispunila svoju obvezu ponovnog dosizanja osnovnog udjela, trebalo bi smatrati da ispunjava zahtjeve obveznog osnovnog udjela u skladu s tekstom Direktive i s Uredbom (EU) 2018/1999 za vrijeme trajanja cijelog tog razdoblja. Stoga se ne može smatrati da dotična država članica nije uspjela ispuniti obvezu zadržavanja svojeg osnovnog udjela u razdoblju u kojem je došlo do razlike, navedeno je, između ostalog u Direktivi.

Zadnje novosti

Tri nova poziva za vrtiće, osnovne i srednje škole

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih objavilo je natječaje kojima se povećavaju kapaciteti i osiguravaju bolji programi obrazovanja Povećan broj vrtića, jednosmjenska nastava u osnovnim školama