Europski fondovi kao rješenje za sve?

Tijekom predizborne kampanje za Europski parlament pažnju javnosti između ostalih zaokuplja korištenje sredstava iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova. Tema ESI fondova/EU fondova nije nova, no pažnja na iste se povećava sukladno s izbornim ciklusima. Od ulaska u Europsku uniju 2013. te dugotrajne recesije u kojoj se Republika Hrvatska nalazila, ESI fondovi predstavljeni su kao ključni instrumenti na koje se država, jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave, poduzetnici i poljoprivrednici trebaju osloniti. Kako napreduje predizborna kampanja postepeno EU fondovi dolaze u fokus kako političara, tako i javnosti. Tako se između ostalog moglo čuti kako gotovo 80% javnih investicija u RH dolazi iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova. Podatak kojim se politika diči kao uspjehom, zapravo pokazuje niz problema i rizika za ekonomiju Republike Hrvatske.

Pitanje koje se intuitivno nameće je koliko je uopće realno da će 10,7 milijardi eura koliko je Hrvatskoj na raspolaganju iz EU fondova u razdoblju 2014.-2020. biti dovoljno za pokretanje hrvatske ekonomije. Posebice uzmemo li u obzir da od izbijanja krize Hrvatska nije napravila niti jednu značajniju strukturnu reformu. Dakle, govorimo o 10,7 milijardi eura za sedmogodišnje razdoblje, što po godini ispada približno 1,52 milijarde eura, odnosno 11,3 milijarde kuna, izračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan 25. travnja 2019. godine. Dakle, govorimo o nekih 11,52 milijarde kuna godišnje na koje se, s obzirom na načelo dodanosti, dodaje nacionalni iznos sufinanciranja.

No, sami iznosi nisu najvažniju u cijeloj priči, već je bitan i kontekst jer se čitava priča ne odvija u zrakopraznom prostoru. To nas dovodi do apsorpcijskih kapaciteta RH. Unatoč iskustvu s pretpristupnim fondovima, realno je reći da niti tijela u sustavu, niti poslovni sektor, niti sektor poljoprivrede nije imao značajnog iskustva u pripremi i provedbi projekata. Već se ovdje vidi da jednadžba ne funkcionira, jer se očekivalo da će se u što kraćem roku iskoristiti što više sredstava u uvjetima u kojima akteri ne posjeduju dovoljna znanja i iskustvo za postizanje istog. Da stvar bude gora, ključna tijela u sustavu su kasnila s objavom natječaja, što pokazuju podaci da je u 2015. ugovoreno 16% ukupne alokacije (16% od ukupnih 10,7 milijardi eura). U narednoj 2016. ne da stagniramo s ugovaranjem, već nazadujemo s obzirom da je ugovoreno 13%. Kada je riječ o postotku ugovorenih sredstava, poboljšanje bilježe tek 2017. i 2018 godina. Valja napomenuti da ono što je ugovoreno u konačnici ne mora biti i isplaćeno, jer se u provedbi mogu javiti nepravilnosti te u konačnici financijske korekcije u visini do 100% bespovratnih sredstava.

Pogleda li se koliko je stvarno isplaćeno sredstava, podaci su porazni. U 2018. isplaćeno je 17% sredstava. Porazni rezultati koreliraju s premisom da tijela u sustavu i korisnici nemaju iskustva u pripremi i provedbi projekata, posebice kada je set pravila koja reguliraju pripremu i provedbu projekata izuzetno složen. Navedeno pokazuje ne samo da EU fondovi ne mogu biti univerzalno rješenje koje se nudi kada političari nemaju novaca, zbog samog iznosa koji je nedostatan, već i zbog činjenice da država i poduzetnici nemaju sredstava za vlastiti udio sufinanciranja. Uz to, kompleksnost same provedbe odvraća poduzetnike, JLS-ove i druge od prijave projekata. Tome doprinose i modaliteti natječaja, napose za poduzetnike kojima je namijenjeno nerazmjerno malo sredstava, a dinamika raspisivanja natječaja za poduzetnike je porazna. Sjetite se samo afere s natječajem „Poboljšanje konkurentnosti i učinkovitosti MSP-a kroz informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT)“ od ljeta 2018. godine u kojoj je natječaj zatvoren za nekoliko sekundi. Ovakav modalitet ne uzima kvalitetu same prijave kao temeljnu nit vodilju, već se može dogoditi da najkvalitetnije prijave ne budu uopće razmatrane. Navedeno opet ukazuje manjak kapaciteta tijela u sustavu za evaluaciju svih prijava te stvaranje rang ljestvice prema kvaliteti prijave te dodijeljenim bodovima.

Također, EU fondovi su instrumenti kohezijske politike EU čiji cilj je doprinijeti konvergenciji regija Europske unije, a ne da se njima gotovo zamijene nacionalna ulaganja. Često bespovratna sredstva ESI fondova nisu optimalni način financiranja projekta niti su projekti koji se njima financiraju nužno najkvalitetniji projekti. EU fondovi, iako jesu značajan element kohezijske politike, nisu čarobni štapić za rješenje svih problema niti izvor sredstava koji će pokriti sve investicijske potrebe u nedostatku nacionalnih sredstava, a koji je rezultat nekoliko desetljeća neodgovorne ekonomske politike na svim razinama vlasti. Uzme li se u obzir da strukturne reforme nisu provedene, može se pretpostaviti da novac koji se ulaže neće biti optimalno uposlen,  a sami učinci investicije će biti manji nego što bi bili u slučaju da su provedene strukturne reforme. Bilo kako bilo, podatak da 80% javnih ulaganja dolazi iz EU nije nešto čime bi se političari trebali hvaliti, jer pokazuje ne samo da sami ulažemo tek 1/5 javnih ulaganja, već i da Europski porezni obveznici više ulažu u Hrvatsku nego mi sami.

 

Autor: Florijan Bašić, Savjetnik za razvoj politike zaštite okoliša i energetske učinkovitosti

Zadnje novosti

„Kazni se sam ili ću te ja kazniti“

Prema Općim uvjetima koji se primjenjuju na projekte financirane iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova, Korisnik je obvezan provesti ugovoreni projekt s pažnjom dobrog gospodarstvenika,

Houston We Have a Problem!!!

U utorak, 14. svibnja 2019. godine  u  termama  Sveti Martin  zasjedao je  Odbor za praćenje Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija“. Dnevni red je bio aktualan

Još malo pa nestalo!

Kaže potpredsjednik Vlade RH i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić: „Jako sam zadovoljan dinamikom provođenja mjera, obradom prijava i isplatama iz Programa ruralnog razvoja. U posljednje

Close Menu

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj